Lakoff i Johnson (1980; 1999) ističu da se naši kognitivni procesi u velikoj mjeri temelje na metaforama (Ciljna domena je izvorišna domena, primjerice Bijes je vruća tekućina u spremniku: kipjeti od bijesa, biti crven od bijesa, eksplodirati/puknuti od bijesa). Valja prepoznati metaforička polja utkana u naš um i u naš jezični izričaj kao i pojmovne (među)odnose koji iz njih proizlaze te se preslikavaju na govoreni jezik. Tu je pojavu Stephen Ullman (1952: 281) opisao sljedećim riječima: „sposobnost prenošenja konkretnih pojmova u područje apstraktnoga oduvijek je bio jedan od dominantnih oblika ljudskog izražavanja”.

Od kraja prošloga stoljeća istraživanja na polju kognitivne lingvistike u filološka razmatranja uvode problematiku opojmljivanja (konceptualizacije), a ona čine temelj za istraživanja usmjerena na francuski jezik, na francusku i frankofonsku književnost, na francusku i frankofonsku civilizaciju i kulturu, na metodiku nastave francuskoga jezika i na prevoditeljstvo.

Svaki jezik na sebi svojstven način opojmljuje i opisuje iskustva iz izvanjezične stvarnosti.

Svaki jezični ostvaraj u usmenome ili pisanome obliku predstavlja moćno kognitivno sredstvo kojime na jedinstven način oblikujemo svoje ponašanje. Utječe na naše poimanje svijeta i na poimanje nas samih kao pojedinaca i kao pripadnika određene društveno-kulturalne zajednice.

To nam omogućuje da bolje razumijemo kako naš um opojmljuje naše subjektivne spoznaje i/ili društvene spoznaje o nama samima i o svijetu.

Opojmljivanju ćemo pristupiti polazeći od jezikoslovnih, metodičkih, traduktoloških i književno-znanstvenih postavki. Osvijetlit ćemo ga kao proces kojime iskazivatelj na temelju iskustva (tjelesnog i (više)osjetilnog, psihološkog i emocionalnog, društvenog, kulturalnog i dr.) oblikuje predodžbu o kakvoj misli ili pojmu.

Svako opojmljivanje i svaki iskaz temelje se na određenom kontekstu i na određenoj situaciji. Da bismo proučili, istražili i protumačili jezične pojave i procese opojmljivanja koji su u podlozi njihova iskazivanja, potrebno ih je kontekstualizirati. Svaki je iskaz proizvod danoga konteksta.

Komuniciramo odabirući pojedine jezične sastavnice, lekseme i morfo-sintaktičke strukture kojima određeni jezik raspolaže. Takav je izbor rezultat pokretanja cijeloga niza jezičnih izvora, na segmentalnoj i suprasegmentalnoj razini, akustičkih i vizualnih, multimodalnih u konkretnoj komunikacijskoj situaciji. Svaki je iskaz upućen nekoj osobi, pa se odluke iskazivatelja ostvaruju imajući u vidu suiskazivatelja, vodeći računa o načinu na koji će uobličiti misao.